SINOPSIS


     Za vrijeme rata Velimir Ivanišević, stariji gospodin, želi zauvijek otići iz Sarajeva. Ima mogućnost da ode živjeti na lijepi mirni jadranski otok ili kod u Kanadu. 

     Ali, jedna stvar nikako da mu izađe iz glave. To je jedan snažan krik koji je čuo za vrijeme rata. Tada je istrčao na prozor i vidio neočekivan prizor. Četiri šintora su žicama vezali jednog velikog psa. On je urlikao. Velimir je gledao u nevjerici. 

     Iako je napokon izašao iz Sarajeva i rat je stao odlučuje da se vrati.Radi pomažući ljudima, a potom osniva prvo udruženje za sprječavanje okrutnosti nad životinjama kod nas. 

     Čini sve da bi okrutnost umanjio i nametnuo etično, moralno, isplatljivije, humanije, civiliziranije rješenje problema nekontroliranog broja napuštenih pasa na ulici. Čini sve kako bi se spriječila okrutnost i gnjusnost koja se čini nad psima kroz institucije šintoraja i lovaca. 

     Podsjeća da je prije rata u BiH postojalo 60000 lovaca, što je značilo minimalno 60000 pušaka. Danas ih je još više. 

     Problem je u nerazumjevanju problema. Onda to dovodi do apsolutnog krivog načina rješavanja tog problema, koji ga ne rješava već generira i multiplicira. Način rješenja problema ubijanjem se kroz civilizaciju pokazao kao krivi, u nedavnom krvavom ratu se pokazao kao krivi, a i nakon rata se primjenjuje. Dokad više? Šta treba da se desi da bi nešto shvatili? 

     Velimir je nabavljao opremu za šintore da pse ne bi hvatali žicama kojima redovno ozlijede psa, nanesu mu traumu, a ud veoma često mora biti amputiran ukoliko se pas spasi. Organizirao im je časove kako se radi s opremom. Tu opremu šintori ne koriste. Žice su ipak milije. Oko 10000 (!!!) pasa godišnje pobije sarajevski šinteraj. Bacaju ih u specijalno iskopane masovne grobnice koje su napravljene od našeg porezkog novca (150 000 KM!). Tako da smo i mi sudionici i sufinancijeri ovog projekta BIOCIDA (ubijanja života). 

     Nakon više od desetljeća borbe koja ne staje uspjelo se dobiti Zakon o dobrobiti životinja i sprječavanju okrutnosti. Rijetki su pomislili da je tu napokon kraj mukama pasa. 

     Rješenje je u vidu skloništa, azila za pse. Kastriranje i steriziranje, te čipiranje je mnogo humanije. To je kompromis koji se čini da bi u ovom okruženju psi mogli opstati. Iako naravno nikome nije drago da nekome određuje hoće li imati potomaka ili ne, te ako ga se čipira. No kompromis se radi radi života i sprječavaja smrti. Stranci su željeli financirati izgradnju azila u Sarajevu. Naravno, odbijen je taj prijedlog. Zašto? Zato što bi se taj problem riještio. A nikome nije cilj riješiti problem. To bi značio problem manje te usmjeravanje pažnje na drugi problem ohrabreni jer imamo iskustvo rješenja jednog. 

     Naravno, za svaki pokušaj rješavanja problema na njihov način potreban je novac. Ito ne mali novac. Neefikasnošću se samo iz godine u godinu budgetska sredstva odvajaju (1 000 000 KM!!!) za šinteraj. 

     Zato je Velimir uz pomoć solidarnih ljudi počeo gradnju jednog na solidarno poklonjenoj zemlji. Od tamo psi kojima se obezbjedi udomitelj idu za Njemačku u bolji i mirniji život bez opasnosti. Dok se gradio taj mali azil na planini Zvijezda, odjednom je nestalo vode. Zavrnuta je bila. A cement se morao miješati, tj beton. Priroda je spasila situaciju jer u šumi blizu ima izvor. Struja na koju se duuuugo čekalo nije se uvodila. Sa 500 m kabla se od dobre komšinice dovukla preko stabala struja. 

     Velimir tj. SOS Sarajevo kroz edukaciju novih generacija nadaju se u bolje sutra, s manje žrtava. Mnoge akcije i šintora i lovaca istraumatizirali su našu djecu kao scene iz rata. Nakon završenog rata mislim da im je to najmanje potrebno. Potrebna je rehabilitacija, povjerenje, empatija, solidarnost. Sve se to može dobiti od psa. Uličnog psa. Oni su naši resursi, oni su naše dobro. Suludo je uništavati tuđi život bez razloga, ili s neopravdanim razlogom. 

     Sarajevski ulični pas Željko je nakon udara auta krvav ležao čak 6 (!!!) dana u snijegu i ledu. Dobio je smrzotine. Nepokretan je ostao na stražnje noge. Spašen je. Velimir mu je prva kolica napravio. Sada je u Njemačkoj živ i zdrav. Koristi dobra kolica i trči okolo. 

     Jedna djevojčica je nepokretna odbijala kolica iz stida. Kada je vidjela Željka odmah je prihvatila kolica. Željka tako koriste u edukaciji Njemci. 

     Sreća u nesreći jeste činjenica da bi da bi ušli u EU moramo imati korektan odnos s životinjama. No ni to ne rješava probleme, jer će se taj azil napraviti ali zbog EU, a ne zbog želje da budemo bolji. 

     Nada su ljudi koji su se uključili u to sve. Ljudi koji preko FB komuniciraju, preko FORUMA, doniraju sitne novce, kupuju hranu, odlaze na lokacije, bore se, dovode u opasnost. 

     Al kao što kaže jedna bosanska izreka; Na muci se poznaju junaci.

Make a Free Website with Yola.