MOTIV
Moj osobni motiv za ovaj film nalazi se u činjenici da sam kao dijete udomio uličnog psa iako moj otac nije bio za to, da sam svojim očima gledao ljude koji su tek okočene kučiće bacali u rijeku, da sam prisustvovao bacanju životinja niz gelendere u stubištu, da sam gledao dok su moji drugari kidali noge žabama i spaljivali ih…
Kada sam konvojem namjenjenim samo za djecu napuštao ratnu Bosnu i Hercegovinu sjećam se scene koja mi je urezana u pamčenje; Pas kojeg sam udomio (Dona) trči za autobusom. Iza nje je cijeli čopor uličnih cuka koji također trči i ispraća mene. Sve sam to gledao očima punim suza kroz prljavo stražnje staklo autobusa.
Danas osjećam krivicu zbog toga. Osjećam odgovornost. U poziciji sam da završavam svoje visoko obrazovanje na Akademiji i želim obrađujuči temu dati dio sebe i pomoći na neki svoj način (filmski, a ne samo hranjenjem i spašavanjem) psima koji nisu zaslužili da im se ovo dešava, kao i da istaknem one rijetke plemenite i nesebične, nerijetko šikanirane i marginalizirane u ovom društvu, koje se smatra budalama, a bave se spašavanjem života i pomaganjem nemoćnijem.
Djetinjstvo sam proveo na ulici, a odvojen sam od roditelja i bez njih živim od svoje osme godine. Tako da itekako cijenim pomoć svakog jer je veoma teško kada si sam, naročito kada ne pristaješ da si “na nečijem lancu” i kada si svjestan da nemaš "određeni pedigre".
Svijest koju se trudim da imam, koja me ponukala da prestanem između ostalog, jesti skuhana ili pečana trupla mrtvih životinja, te ljubav prema svakom živom biću, a naročito prema nemoćnom učinila je da od pregršta tema povoljnim za tretiranje kroz film, odaberem baš ovu.
Jedan od motiva je i činjenica da psi nisu nacionalno i vjerski opredjeljeni, te da kod njih ne postoji (kao kod ljudi) silovanje i samoubijstvo!
Zadnji, no ne i najnebitniji razlog za ovaj film jeste i činjenica da se i sam nerijetko osjetim poput uličnog psa.
