UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

ODSJEK ZA REŽIJU

 

 





SCENARIO ZA DOKUMENTARNI FILM

Kinofil ili Farenheit Now 

 









SARAJEVO,  18. kolovoz 2009.            Student: Damir Janeček

 

 

ŠPICA:

Akademija Scenskih Umjetnosti u Sarajevu

Odsjek za režiju

Klasa: van. prof. Pjer Žalica

Mentor: doc. Srđan Vuletić

                                              ZATAMLJENJE

Uz suradnju:

Pro.ba Sarajevo

   ZATAMLJENJE

i podršku

Fondacije za kinematografiju Federacije Bosne i Hercegovine

i Kantona Sarajevo

   ZATAMLJENJE

predstavlja

DIPLOMSKI RAD

Damira Janečeka

   ZATAMLJENJE

Dokumentarni film

   ZATAMLJENJE

KINOFIL ili FARENHEIT NOW

Film o žrtvovanju, suosjećanju, građanskoj hrabrosti i solidarnosti.

Film o psima, a film o ljudima.

   ZATAMLJENJE

SCENA 1: POVIJEST PSA

Dr. ESAD BAJTAL, nezavisni intelektualac, biolog, govori o tome kako je čovjek još prije 12 000 godina pripitomio vuka. Tako je nastao pas. On je oduvijek bio čovjeku prijatelj. Pomagao mu je vuči teret, spašavao ga, branio ga, tražio za njega, pomagao u potrazi za hranom, psihički mu pomagao, bio mu ljubimac… Prof. dr. NIKOLA VISKOVIĆ, profesor prava, osnivač Stranke zelenih u Splitu, je osoba koja se prva na našim prostorima bavila pravnim statusom i zaštitom životinja u rukama močnijeg čovjeka. On govori o psu kao životinji koja je naviknuta da bude uz čovjeka, koju je čovjek iz prirodnog staništa doveo u grad, o moralnoj i etičkoj, pa i zakonskoj odgovornosti čovjeka naspram životinja, u ovom slučaju psa.

SCENA 2: OKOLNOSTI U KOJIMA SE NALAZIMO IZ VIZURE PSA

POGLAVLJE 2

Dr. ESAD BAJTAL govori o okolnostima u kojima se pas nalazio prije rata, kako mu je bilo u ratu kada je napušten bio, kada je bio ostavljen, bez hrane, u strahu, te kako danas, nakon rata za koji su krivi ljudi, ne životinja i dalje biva ugrožen.

SCENA 3: RADJANJE OTPORA - KRIK

VELIMIR IVANIŠEVIĆ, osnivač prvog zaštitarskog udruženja S.O.S. iz Sarajeva govori o svom životu u ratu i nakon rata. Prije rata je bio "sasvim običan građanin".

RAT

Iz rata se sjeća svakakvih strahota. No jedan krik mu ne izlazi iz glave. Za vrijeme rata je čuo užasan krik. Istrčao je da vidi o čemu se radi. Četiri šintora su žicama zavezali za noge jednog velikog psa i razvlačili ga. 

SAN-KRIK

VELIMIR i danas sanja tu scenu. Jedva je čekao da rat završi da može izači iz Sarajeva. Odlučio je otići. 

ŽIVOT NA MORU I U KANADI?

Na Jadranskom otoku Krku je imao kućicu u kojoj je mogao mirno živjeti. Na moru. Mogao je otići kod sina u Kanadu također.

POVRATAK - POMAGANJE LJUDIMA

Nešto čudno se u njemu dešava i vraća se u Sarajevo. Radi u IMC-u želeći pokušati ljude zbližiti i pomoći im. 

OTPOR OKRUTNOSTI NAD NEMOĆNIM

Nakon tog humanog rada s ljudima iz snažne potrebe osniva S.O.S. Sarajevo. Ne može mirno živjeti svjestan okrutnosti koja se dešava nad psima. Pokušava raznim načinima spriječiti okrutnost. Brine se o uličnim psima i mačkama, pomaže da se udome, u svojoj kući spašava mnoge, pomaže u liječenju. 

TADAŠNJI ZAKON I PODRŠKA MASAKRIMA

Zbog tadašnjeg zakona ne može ukinuti no što radi šinteraj i veterinarski fakultet. Protestuje, apelira kod ljudi i institucija te kroz medije. Povezuje se s ljudima čija je pomoč prijeko potrebna tada. Tako nabavlja opremu za humano hvatanje uličnih pasa od Britanskog Kraljevskog udruženja za sprječavanje okrutnosti nad životinjama. Čak su šintori imali i predavanja i obuku kako koristiti tu suvremenu opremu. 

SUDJELOVANJE I ODOBRAVANJE GRAĐANA

No oni su je polomili i pokvarili, sami sebe ozlijedili, odbijali da koriste, te nastavili raditi s žicom i ostatkom svojih metoda, koje nerijetko koriste deterdzent za ubijanje radi štednje, a svoje leševe bacaju u posebno iskopanu grobnicu, vrijednu 150 000 maraka, financiranu iz našeg budgeta. Sada uviđamo da ne da se samo to dešava nekom drugom a ne nama, te da to rade tamo neki ljudi, a ne mi, ipak mi smo sudionici, sufinancijeri. Zbog male stope empatije u zemlji u kojoj je empatija prijeko potrebna, te zbog metoda koje se koriste za rjesenje problema koji se ne razumije, zbog gadova kako ih Velimir zove, on odlučuje sebe uljučiti u misiju. Misija se zove Život. Odustajanja nema. Jer toliko se krvi prolilo po ovoj zemlji i samo nazad nas je sve to dovelo. Primjenjivati legalno, odobreno od institucija vlasti, te naroda, radikalne krvave metode koje ne samo da ne rješavaju problem, vec ga generiraju te stvaraju ono što nijedno drustvo ne želi, a to su UBICE I ŽRTVE, znači ne biti svjestan, ne biti human, ne biti civiliziran. A takvi nadam se ne želimo biti. 

VELJA PAS

Velimir sebe naziva Velja Pas iz svog otpora prema zlu koje je čovjek učinio i čini. Moramo misliti na nove naraštaje, jer oni su nada. Ne smijemo im stvarati traume, plašiti ih od životinja, naročito ne od pasa. Naša djeca umjesto da se igraju, uče i uživaju uz pse, ona prisustvuju masakriranju pasa po ulicama. To je nedopustivo. Posebice ukoliko cijeneći svoj cijenimo i tuđi život, a naročito život nedužnog i nemoćnog. Pas spada je nemoćan kao i dijete i starac. Moramo mijenjati svijest o životu. To možemo edukacijom. I to činimo. Dugoročno razmišljamo. Ne pobjeđuje jači, već strpljiviji i mudriji. Moramo misliti o Građanskoj hrabrosti. Zemlja je sačinjena od ljudi. Mi predstavljamo sebe.

SCENA 4: ODLAZAK PA JEDINI RAZLOG ZA POVRATAK I OSTANAK

Borba protiv gadova je jedini motiv VELJI PSU da ovdje živi. Ima potrebu za tim. Ne misli samo na sebe. Pristao je na to unatoč mnogim problemima. Komšije su se doselile nakon rata i samo mu probleme prave, maltretiraju ga, konstantno mu bez razloga zovu policiju u stan u kojem čak i ne živi jer spava u uredu S.O.S.-a zbog konstantnih poziva na telefon radi pasa. 

SCENA 5: GRADJANSKA HRABROST

Dr. ESAD BAJTAL i prof. dr. NIKOLA VISKOVIĆ pojašnjavaju pojam građanske hrabrosti i njen značaj. Ne samo vezano za situaciju s psima već s ljudima. Strah, letargija, melankolija... Razlozi. Okolnosti. 

SCENA 6: PROBLEM (objašnjenje)

Razlog zašto se ovako počelo tretirati napuštene (tzv. ulične pse); nekontrolirana populacija zbog koje može doći do širenja zaraze, do ujeda... Podatcima Zavoda za javno zdravstvo odgovara INGA DUJMOVIĆ, državni veterinarski inspektor, po struci veterinar. Statistika pokazuje broj ljudi koji su zbog ujeda tzv. uličnog psa povrijeđeni. Mnogo više je ujeda pasa koji su u nečijem vlasništu. Na prvom mjestu je njemački ovčar, a dalmatiner ga slijedi. Tek nakon njih, čak ni na trećem mjestu po broju ujeda dolaze tzv. ulični psi. A oni ukoliko ujedu ujedu u strahu i obrani najčešće. Veoma je mali broj bijesnih pasa. No, naravno da ta potencijalna opasnost postoji, ali ponajviše jer su te životinje napuštene ili potomak napuštenih pasa od strane ljudi. Razlog nipošto ne smije biti neracionalni strah, mržnja itd. Postoji procedura u kojoj se može pogubiti psa. No veoma rijetko je korištena.Problem je svijest ljudi koji odluče napasti na tzv. uličnog psa jer je najnemoćniji, jer nema vlasnika, nema nikog tko će da ga brani. To nije pravilno nit pošteno, čak ni mudro. To je jednostavno primitivno i kukavički. Prikazati brojke i grafikon s ujedima.

SCENA 7: RAZLOZI PROBLEMA

Razlozi problema koji se multiplicira leže u njegovom ne razumjevanju koje naravno po formuli multiplicira problem. Tako se došlo do metode koja se primjenjuje i koja je legalizovana, te što je najgore odobrena od ljudi koji se, osim rijetkih, ne bune.

SCENA 8: METODA SMRTI – BIOCID (definicija)

Kriva metoda koja proizlazi iz nerazumjevanja problema i ne imanja osjećaja i suosjećajnosti je metoda koju ja nazivam BIOCID, tj. uništavanje života.

SCENA 9: JKP RAD OSLOBADJA

Pošto se pas smatra kao objekt, u ovom slučaju nepoželjan objekt, okarekteriziran kao opasan, on je smeće. Zato se s njim bavi služba koja se bavi komunalnim poslovima, poput uklanjanja smeća. Dokaz da je pas objekt, koji prije ili kasnije je smeće je i činjenica da se životinje nakon smrti bacaju u smeće te da je zbog ne imanja prostora za dostojanstveno sahranjivanje pasa je ilegalno. Tj. nelagalno je sahraniti kućnog ljubimca na javnoj površini. To što oni rade, to je legalno. Usporedba. Šintori svoj posao s psima obavljaju žicama, bacaju ih u masovne grobnice koje su financirane iz našeg džepa. Iako u ovoj zemlji entiteti ne surađuju, šintorska služba iz FBIH izvršava usluge i u Lukavici i na Palama. U ubijanju i mržnji se kod nas zbliže neprijatelji. Kao i u slučaju mržnje naspram gay populacije npr. šintori su koristili (i koriste) zbog novčane uštede deterđent kojim su ubijali pse. Na taj način nisu trošili na ampule za eutanaziju koje se koriste ukoliko je potrebno psu oduzeti život jer je npr. neizliječiv, bijesan, opasan i nepopravljiv. No veoma malo je takvih slučajeva. Smrti je mnogo više. Radeći svoj posao plačen sa čak milion KM iz budgeta oni su uhvačene pse naplačivali onom tko ih uzme. Čak su otimali ljudima iz bašta pse, koje bi oni morali kupiti iako su to njihovi psi uzeti sa njihovog prostora. U jednom sukobu vlasnika psa i šintora koji su mu ga oteli, a nisu htjeli vratiti bez plačanja u pomoć šintorima je stigla čak i policija. Policija koja ima vremena za ove stvari i koja na ovaj način djeluje. Na poklon darovana oprema za moderno i što bezbolnije hvatanje pasa je odbijana da se koristi. Žice su nekako bile zahvalnije za rad. Nevjerovatno. Čak ih je čovjek iz tog udruženja pratio da vidi da li koriste poklonjenu opremu jer nije vjerovao tada Velimiru koji mu je govorio da ne koriste opremu. Nije mogao vjerovati da stvarno ne koriste nit šipke niti mreže koje su najbezbolnije rješenje. U strahu da ih se ne otkrije svjedoci govore o mnogim grubostima, čak ubijanju sjekirom, ubrizgavanju deterdženta, vezivanju psa za noge (!) te šutanju istoga.

SCENA 10: KRVAVI SPORT

Lovci - i njihova krvava zabava odobravana od mnogih pod krinkom druženja u prirodi. Zašto ne popiju ti lovci, te ne prošetaju prirodom. Zašto moraju ubijati. Kukavički to nerijetko rade s uzvišenih sigurnih mjesta, s snajperom, čak i s infracrvenim nišanom koji u mraku pomaže pri ubijanju. Njima načelnici u opštinama i gradovima u kojima nema šintorske službe plate po 15 KM po ubijenom psu. Dokaz vrijedan isplate je vjerovali ili ne, odrezan pseći rep. U ratu se to radilo s glavama, najčešće s ušima. Zar nam toliko vrijedi život živog bića? To je njegova cijena u miru. U ratu je još jeftiniji. Grozno. Veoma često lovci ove masakr akcije legalizovane od vlasti čine po ulicama. Veoma često ubijaju i pse u vlasništvu ukoliko se zateknu na ulici. Čine to s strašću, a jedna curica koja je to gledala svojim očima i ostala istraumatizirana se sjeća kako su po nekoliko metaka. Lovačka društva su prije rata imala itekakvu ulogu. To je bila prilika za legalno i suptilno naružavanje. Danas, mnoga ta društva su utočišta radikalnih udruga. Ima ih mnogo više nego prije rata. Ponavljam, svaki lovac ima pravo na oružje. Razmislite.

SCENA 11: VETERINARI I NEETIČNOST

POGLAVLJE 11

Dolazimo do ljudi za koje bi trebalo da se podrazumjeva da više od svih imaju ljubav i suosjećanje prema životinjama. No, dali je to tako. Govorimo o moralu i etici, na konkretnim činjenicama. Veterinari veoma često obijaju pomoć, a nerijetko se veoma okrutno ophode prema životinjama. Režu ih bez anestezije, radničkim klještima, ne medicinskim, rade na psima koji trpe bol. Vježbaju na njima, a na papiru su oni za njih "materijal" za rad! Neki mladi koji su tamo bili na praksi govore o iskustvima gdje njegove kolege šutaju uličnog psa unutar ustanove. Strah od javnog govora i otkrivanja identiteta je ogroman u ovom slučaju. Strah je sasvim normalan kada ti ljudi vide šta se dešava. Veterinarski fakultet kao izvorište veterinara nema praktički katedru za male životinje kao što su pas i mačka npr. No, stručnjake za deve imamo. Slike dovoljno govore za sebe. Psi koji su sterilizirani rasporenih stomaka su pušteni na ulicu, ne zašiveni. Sreća da su nađeni i spašeni. Mnogi veterinari su nezaposleni. Veterinarski monopol teško dopušta otvaranje privatnih (veoma rijetkih) veterinarskih ustanova. Naravno, radi profita. Ne razumiju da će otvaranjem veterinarskih stanica imati zaposlene, koji će moći živjeti od toga jer posla ima. Ako ne ubijemo i ne uništimo sve resurse dok to se shvati. Velimiru je zabranjeno da nabavlja, iako to smije legalno, vakcine, te čipove za pse koji su kompromis i uslov da prežive. Tako je Velja cijepio putem na ulici ulične pse da ne bi imali zaraze i da bi opstali. To mu je uvoznik onemogučio sada. Te vakcine i čipovi su 500% skuplji kod veterinara nego u nabavi. Netko se baš trudi da se metoda smrti sprovodi.

SCENA 12: DJECA KUKURUZA, ODRASLI KUKURUZA

POGLAVLJE 12

Uz veterinare od kojih sasvim opravdano očekujemo da pomažu unesrećenim psima tu su i djeca i odrasli. Naročito nekako od djece očekujemo dobro i lijepo. Na žalost mnogo djece provodi okrutne i bolne stvari nad životinjama. Užasno je što mnogi odrasli se sjećaju da su i oni to radili i ne zgražaju se nad činjenicom da to nerijetko djeca rade. Metode su razne, od kidanja žabi nogu, paljenja žabe, stavljanja psa u rernu, zakucavanjem psa u pod, voskom ljepljenje mačićevih šapa u suplje polovine orahove ljuske, odsjecanje ušiju i repova, bacanje mački na žice za trolejbus dok ih ne dotakne dvije različite, probadanje, polijevanjem solnom kiselinom, zapaljivanje, mnamjerno gaženje autom, postavljanje žičanih zamki da noge polome, davanjem hrane sa staklom i otrovom... Nisu samo djeca ta. Mnogo je tu odraslih. Ovi npr. što su pse zakucali u pod su dva čuvara jedne firme. To su ljudi koji su zaposleni i smatra ih se normalnim. Ponavljam slučaj u kojem su šintori tukli zavezanog psa su zaposleni i odrasli, vjerovatno i roditelji.Studenti na praksi na veterinasrkom fakultetu su ljudi koji se bave veterinom! Mladić koji je pred ljudima namjerno zgazio psića ima skoro 30 godina. Tolstoj kaze: Između ubijanja životinje i čovjeka samo je jedan korak.

BORBE PASA, PAŠA

Naravno, mimo ovih mučenja koji su neki bolesni hobi ljudi s poremečajem ličnosti i samim time ljudi od kojih ne možeš očekivati da odlučuju nešto dobro, ljudi koji daju svoj glas na izborima (čudimo se što isti pobjeđuju koji su nas i doveli u rat?), tu je i profitabilno popularno iskorištavanje i mučenje. To su kvazi ilegalne borne pasa. Pas Paša je izgreban izranjavan od strane njegovih vlasnika, kao objekt, kao istrošena roba, odvezen i ostavljen na smetljištu! Velja ga je pronašao, udomio, liječio, uhranio. Čak su ga pri udomljavanju htjeli uzeti osobe koje su ga htjele u borbama koristiti. Odbijene su. Paša se sada nalazi u Torinu u ustanovi za traumatizirane pse.

TRENIRANJE NA ULIČNIM PSIMA

Veoma česta pojava je treniranje pasa za borbe (koji imaju vlasnike i protiv kojih se ništa ne radi) nad uličnim psima. Veoma često namjerno takve pse huškaju na lutalice koje izgube život u tim "treninzima". Gospđa iz Vogošće je svjedok jedne takve scene. Zvala je policiju da kazni vlasnike tog psa, a veterinare da pomognu jadnom izmasakriranom psu. Hladno, nitko nije ništa učinio.

SCENA 13: METODA ZA ŽIVOT

POGLAVLJE 13

Naravno da rješenje problema postoji. I ono proizlazi iz razumjevanja okolnosti i problema. Ovo rješenje u sebi nosi neke stvari koje zapravo ne žele normalni, pravi zaštitari, a to je kastriranje i sterilizacija te čipiranje, no u skladu s okolnostima i s ciljem da se spase životi nedužnih pasa to rješenje je mnogo humanije i civiliziranije od prvog koje je odurno i bahato. Postoje dva rješenja. Ono prvo je da se pse s što manje okrutnosti uhvati, da ih se veterinarski obradi, tj da ih se vakciniše, kastrira ili sterilizira ovisno o spolu te da ih se zbrine u sklonište, azil koji je obavezan po novom zakonu čak. Spominje se kao problem to što se nema sredstava za taj problem te da ima bitnijih stvari i većih problema da bi se ovim bavili. Prvo, ovo nije nebitan problem, jer pitanje života i smrti ikoga (naročito neopravdane jer nema opasnosti za čovjeka, to je gore već pokazano) ne smije biti smatran nebitnim problemom. Drugo, ovaj problem ne iniciraju zaštitari već su ga stvorili neodgovorni vlasnici koji se ne kažnjavaju zbog toga. Mnogi psi su u ratu postali ulični tako da je prisutno nerazumjevanje i prema tome. Novim zakonom (nastalim radi reformi i EU ne radi svijesti) zabranjuje ubijanje i zahtjeva sklonište. Evo rješenja. Prenamjena šintoraja koji sadrži objekte koji se za početak mogu koristiti kao azil. No ubijanje je zabranjeno i šinteraj odbija samo hvatati pse. Treće, nije istina da novca nema jer se do sada toliko trošilo i davalo iz budgeta za nešto neučinkovito. Na ovaj način bi jeftinije, humanije, na radost svih, (ponajviše pasa jer nastavljaju živjeti) problem veoma brzo bio riješen i populacija iskontrolirana. Pse bi se nastojalo udomljavati koliko je to moguće. Drugo rješenje je uvelike slično prvom osim što ima odgovor i na nesprovođenje ove metode zbog neimanja azila tj sprjecavanja da ga se ima. Naravno, sve u svrhu nerjesavanja problema, jer to znači nova sredstva iz budgeta naredne godine. Pse bi se uhvatilo, steriliziralo ili kastriralo, vakcinisalo i čipiralo, te vratilo na mjesto gdje su nađeni. Tako bi se zaustavilo daljnje razmnožavanje, te spriječila opasnost od zaraze, psi bi živjeli. No nema volje za tim. A volja znači interes. Dakle nema interesa. Tj. bar misle tako. Iako kao što ne razumiju problem tako ne razumiju ni rješenje. Na ovaj način bi veliki broj veterinara dobio posao, a psi dom, a ljudi dobrobit koju pas donosi. O tome ćemo u dijelu gdje psihologinja AIDA ESKIĆ govori o tome šta sve pas dobro donosi (i uvijek je donosio čovjeku). U vremenu tzv ekonomske krize i prijeko potrebne ustede ovo je idealno rješenje. Problem se riješava, ispunjava se uslov EU, ide se naprijed, i štedi se novac.

SCENA 14: PREPREKE U RADU – Ne trebamo ništa osim da nam se ne podmeće noga.

POGLAVLJE 14

Naravno, ako postoje hrabri pojedinci koji se opiru ovome i nastoje da se ova druga metoda ostvari, oni moraju imati protivnike. Mora se sprećavati i opstruirati dobro nešto. Konstantno odbijanje pravljenja azila u Sarajevu (kao glavnom gradu i primjeru) unatoč činjenici da su ga drugi htjeli financirat te što je to trebao biti prvi azil na Balkanu čime bi mi bili prvi u nečemu, to je odbijeno. Teren, tada pust je sada ispunjen zgradama i novim stanovima. VELJA PAS kaže da ništa od njih ne traži osim da puste na miru njega da radi svoj posao. A ne da mu stalno podapinju noge. No neće uspjeti. Novopridošle komšije u Veljinoj zgradi konstantnim pozivima policiji uznemiravaju ga već dugo vremena. Zbog toga je Velja odlučio prodati stan. Većinu vremena ionako provodi u uredu S.O.S.-a. Često policajci dođu pred stan u kojem su problemi iako Velje tamo nema danima. Čak iako je tada u Njemačkoj gdje također udomljuje pse koji su emigranti. Kada smo zajedničkim snagama radili na pravljenju malog azila, kada smo došli s mješalicom zavrnut je dotok vode. Struja se mjesecima čekala da se uvede iako je stup s strujom 200 m od kuće.m Kada je DALIBORKA ČOLIĆ došla iz Njemačke s namjerom da nađe udrugu koja pomaže životinjama te da ju pomogne svi su joj govorili da nema takve udruge u Sarajevu. Na svu sreću uspjela je pronaći VELJU prije odlaska. To je bilo u trenutku kada je VELJA zbog opstruiranja od strane drugih zaštitara ostao bez podrške iz nekih stranih udruga (podrška na nivou troškova za prostor i kiriju, ne milioni). No sve te neistine o njegovom radu ga nisu sputale. Uspjeva i bori se dalje.

SCENA 15: ZABRANA UDOMLJAVANJA (prepreka u radu, a i vezano je za EMIRGRANTE scenu)

POGLAVLJE 15

Jedna od stvari koje je VELJA PAS radio jeste i udomljavanje. Da bi se to ostvarilo pse treba udomljavati. Frekfentno mjesto u centru, park preko puta robne kuće Halalka dugo vremena je bilo mjesto gdje su se psi udomljavali prolaznicima koji su ih željeli. Nikada ti psi nisu pravili probleme niti prljali okoliš. No Udruženje roditelja djece poginule u ratu je donijelo odluku da se zabrani daljnje udomljavanje (!). Poslije ću spomenuti benefite za djecu koje daju psi i čine ih boljima.

Istaknuo bi još jednu suludu odluku, a to je da psi mogu izvršavati nuždu u periodu od 21h do 06 ujutro!!! 

SCENA 16: BUTMIR

POGLAVLJE 16

MILENA MALIŠEVIĆ (60) je starija gospođa koja još uvijek radi. Unatoč godinama i radu ona se godinama brine o psima na Alipašinom polju. Donosi im hranu u grmlje gdje se sakrivaju od opasnosti i šintora. Sklanja ih jer će u protivnom neki hrabri građanin zvati šintore. Bori se i svađa sa šintorima. Ona je otkrila slučaj Butmir te desetine pasa tamo, napuštenih, bez hrane, vode. Njima svakodnevno nosi u kantama hrane i vode. Nema auto. Nakon nje su se i drugi uključili. Izbjegava opasnost zamki koje je netko postavio i radi cuka jer tako polome nogu pa ih se lakše uhvati i da se ozlijede oni koji donose hranu. I sama je pala.Svjedok je situacija kada ljudi prolaze autom pored tih pasa. Zna se desiti da izađu iz auta, naročito mladići i gađaju kamenjem pse. Sam sam bio prisutan kad su momci prolazeći pored nas dok smo hranili pse rekli, to sve treba puškom pobit. Tu su psima davali hranu s staklom. Zadnji od mnogih slučajeva je poljevanje solnom kiselinom. Jadnom psu dlaka, koža, meso, sve do kosti je izgorilo. A trebao je biti spaljen. Najveći pas na Butmiru je i najstrašljiviji. On ima oba uha odrezana kao i rep. Nisu opasni i nikoga tamo ne napadaju. 

Butmir je zanimljiv i iz razloga što su se tamo, nedaleko od mjesta gdje su psi, dešavao zadnji pokušaj dogovora u ovoj zemlji. Ljudi se ne mogu dogovoriti. Ti dogovori su samo proizvod niza godina ne razumjevanja problema i pokušaja da ga se riješi silom, ubijanjem, istrebljivanjem... Zar nema sličnosti? Šta se desilo? Problem se nije riješio, korištena metoda rata je stvorila žrtve i ubice, mnogo štete je načinjeno, mnogo novca potrošeno. A problem se samo generirao. Jer volje nema.Bu

Zanimljiv je Butmir i to područje gdje su psi. To su psi koje su Romi čuvali dok su tu bili. Kada se Rome od tamo iseljavalo i dobivalo poene za pomaganje Romima nije se mislilo na te pse. Oni nisu mogli s Romima. Romi su završili u stanovima. Mnogi su uništili stanove. Neki su se željeli čak vratiti. Tada je oko tog područja dignuta ograda. Opet se nije mislilo na pse. Neki od njih su ostali zarobljeni na jednom dijelu tog teritorija, a drugi na dijelu koji nije ograđen. Romi nisu više što su nekad bili.

SCENA 17: MOGLI BITI DŽABA PRVI, OVAKO ĆEMO PLATITI I BITI ZADNJI

POGLAVLJE 17

U poglavlju o preprekama pri radu VELJE PSA sam spomenuo problem azila. Mogli smo imati besplatno prvi azil na Balkanu, riještiti taj problem i biti ponosni. To se odbilo. Danas azil ima i Zagreb i Beograd, ali i Tuzla, Brčko... A Sarajevo je moglo imati prvi azil na Balkanu! VELJA ima nacrte projekta. Previše je otpora bilo prema tome.

SCENA 18: POMOĆ, SOS, GROM IZ VEDRA NEBA, KAD JE NAJTEŽE

POGLAVLJE 18

Kada su zbog raznih informacija slanih onima koji su ga pomagali ljudi iz Njemacke otkazali podršku on nije posutajao iako nije znao šta raditi. Nije mogao platiti telefon, internet, prostor za ured. Kao grom iz vedra neba, kao u melodrami nekoj, pojavila se DALIBORKA ČOLIĆ. Znajući za problem oko azila odlučila je pomoći.  Na planini Zvijezda kraj Vareša ona ima svoju zemlju. Odlučila ju je nesebično darovati za izgradnju azila za pse. Kada je to govorila taksisti dok se vozila do VELJE on joj je rekao; Pa zar ne možeš to nekom prodati? DALIBORKA u Dortmundu u kući je udomila 4 psa. Troje su sa sarajevskih ulica, a jedan je iz Posavine. Daliborkina ideja je nastala iz ljubavi i nesebićnosti u trenutku kada je imala uspješnu poslovnu godinu. Odlučila je zarađenim novcem pomoći nekoga. Tako je slučajno upoznala Velju Psa. Pas iz Posavine kojeg su zadnjeg udomili je imao bolest od kojeg su svi u leglu umrli. On je u Njemačkoj operiran. Sada je živ i zdrav. Operaciju su platili tako što su otkazali ona i njen muž SLOBODAN ljetovanje u Dubaiu kao nagradu za dobru godinu. Sekunde se nisu dvoumili oko te odluke.Udomili su mene kada sam istraživao za film, hranili me, vozili, te pomogli u plačanju karte za povratak pošto sam na slijepo otišao.

SCENA 19: PREKO TRNJA DO ZVIJEZDE

POGLAVLJE 19

Kao što u filmu Francois Truffauta; Farenheit 541, u svijetu u kojem se spaljuju knjige svjesni ljudi bježe u šumu u prirodu tako se desilo s azilom na planini Zvijezda. Tu su psi u bijegu od metoda društva u kojem nisu dobrodošli. Tu su pronašli spas. Nerijetko im to bude prva stanica za udomljavanje pred put u emigraciju. Tu se nalazi izvor pitke planinske vode. Vode s kojom se mijesao cement kada su zatvorili vodu samo toj kući. 

SCENA 20: PAS KOJI JE UDOMIO ČOVJEKA

POGLAVLJE 20

Pile je pas koji je spasio čovjeka. To je napušteni pas. Spašavajući jednu malu macu koju su napali psi EKREM (EKO) je skočio sa zidića visokog nekoliko metara. Psi su ostavili macu, a Eko se polomio. Ispostavilo se da je slomio petu. Doktor mu je rekao da na žalost ne može da mu pomogne jer nemaju šaraf koji je potreban za ovaj problem. Eko nije mogao vjerovati. Šepao je. Tada se u priču uvlači mali crni pas. Na pitanje jedne komšinice koja voli pozivati šintore da li je to Ekin pas Eko je rekao da jeste. Nije mu vjerovala. Druga komšinica čiji je pas nažalost umro Eki je poklonila ogrlicu da pas ne bi izgledao kao pas bez vlasnika. Eko se zaljubio u psa, a kako je pas tražio pažnju i šetanje, i Eko je šetao. Tako mu se i noga oporavila unatoč doktorovom stavu. Eko je tada prihvatio posao čuvanja životinja na Treskavici. Pas (PILE) mu je instiktivno pomagao i kako kaže Eko, sam radio. Onda je odustao od drugog posla jer je PILE bilo sterilizirano i trebalo je biti uz njega. Tada je upoznao Velju. Velji je trebao čovjek koji voli pse i koji želi biti na Zvijezdi. Eko je to prihvatio. Od tada živi na planini. Ne želi doći u grad više. Jedino što zamoli nas što dolazimo su knjige Huxleya i Hesse-a. Čitao ih je al voli ponovno. Eko se prije bavio rezbarenjem. Rezbario je izmeđuostalog drveni dio na ulazu u Begovu džamiju.

SCENA 21: EMIGRANTI (BJEG)

POGLAVLJE 21

Emigranti - psi koji su nastavili život negdje daleko. Zanimljivo je da naši građani ne mogu bez vize u Europu, a mnogi udomljeni tzv. ulični psi mogu. Mnogi su nastavili život npr. u Njemačkoj. Da li nam to nešto govori? Mnogi će reći; da to nam govori koliko su psi u boljem položaju od nas. Ne! To nam govori da smo do toga doveli sebe da to radimo jadnim životinjama da su ljudi iz Europe spremni spasiti takve pse da ne budu tu gdje im ljudi kojima nedaju bez vize u Europu to čine. Nadam se da je jasnije sada. Mnogi psi su spašeni i žive u Njemačkoj. u Njemačkoj će rado udomiti psa kojem to treba nego kupiti psa. Frau WOLF je gospođa koja udomljuje hendikepirane pse jer zna da te je teško udomiti. Među mnogim psima je i SKIPI, Sarajevski ulični pas, sada bez noge. On je dakle bio izvrgnut uličnom životu i hladnoći, onda su ga šintori ulovili, te mu sa svojom žicom nogu ozlijedili. Noga se morala amputirati. Veterinar je zaključio da ga treba eutanizirati. Ali nije imao srca za to. Veterinar je privatnik, gospodin JOSIP KRASNY. Velja je udomio psa u Njemačkoj. Tamo Skipi živi sretno. Ime je dobio po skiperu, kutiji u kojoj se prenosio. ŽELJKO je divan tzv ulični pas. Cijeli je bijel. Poput anđela. Njega je čovjek udario autom i nije se osvrnuo. Čak 6 dana nitko nije pomogao da se Željku pomogne. Ležao je krvav na ledu u snijegu nepokretan. Iskrvario nije jer je bilo hladno. Ali je dobio smrzotine. I ostao je nepokretan. Iako je bio 150 m udaljen od veterinarske stanice!!! Jedno vrijeme je bio u steriliziranom prostoru u stan. Velja mu je napravio kolica. Sada je Željko u Njemačkoj. Tamo ga je udomila Frau. ALEXANDRA. Ona nema novca, to ističe jer mnogi misle da te pse udomljavaju ljudi koji imaju viška novca. Stvar je pažnje, ne toliko novca. Željku je nabavila posebna kolica za njega. S njima Željko trči po šumi, po neravnom, te mu to sjajno ide. Jedna curica je paralizirana i nije željela iči u školu s kolicima. Pokazali su joj Željka. Nakon toga je prihvatila biti u kolicima. Tu ulazimo u temu dobrobiti životinja, u ovom slučaju psa. O njoj smo već govorili, a spomenut ćemo je na pri kraju filma.ARA je sarajevski pas istraumiran od šintora. Tolio je istraumirana da kad čuje naš jezik bježi pod stol. Ljudi koji je drže su mladi bračni par. Jedna mlada Njemica živi na 4 katu i udomljenog cuku nosi svaki dan do stana jer mu stepenice mogu oštetiti nerazvijene kosti. Ovo što Željko radi, to je ono za čim kod nas ima itekakve potrebe. Samo što to ne vidimo i ne razumijemo problem. Slobodanova i Daliborkina filma radi svoj posao no jedna prostorija je poput skladišta. Osim radnika i njihovih obaveza ovdje se nerijetko pojavi netko mimo firme tko unese neku hranu il robu u tu sobu. U nju se skupljaju te stvari i voze za BIH. Svi pomažu prilikom nosenja.

SCENA 22:DOBROBIT OD PASA (PSIHOLOGIJA)

POGLAVLJE 22

Aida Eskić govori o svim dobrobitima psa i pozitivnom djelovanju na čovjeka. To je jako bitno uz kraj filma da se pokaže koliko je bitno ovo vezano za okolnosti u kojima živimo.

SEKVENCA 3: RASPLET

SCENA 23: NADA OTPORA GRADJANSKE HRABROSTI

POGLAVLJE 23

Iako je situacija loša, ipak postoje svijetle točke, ljudi s građanskom hrabrošću koji se opiru i pomažu nemoćnima. Oni se povezuju i upoznavaju kroz edukacijski program koji je velja započeo, još od najmlađih naraštaja. Ta građanska hrabrost potiće iz suosjećanja, ona je glas razuma. Na nju se nadovezuje solidarnost. Lanac solidarnosti se slaže. Putem Facebook-a, putem foruma, ljudi daju novac, odvajaju vrijeme, kupuju hranu te pomažu psima. Dvije curice iz Osnovne škole Silvije Stahimir Krančević su vidjevši jednom šintore odučile pokrenuti svoje udruženje. Prikupljaju hranu i novac i često pomognu i Velji Psu. Velju nije strah smrti jer kaže da je pobjeda nad gadovima neizostavna. Azil će se napraviti, no tužno je što će to biti uslov za EU, kao što je novi zakon koji se ne primjenjuje donešen. U njemu piše da se psi ne smiju ubijati, no od donošenja zakona mnogi psi su, naravno, krvoločno ubijeni. Mnogi ljudi su udomili pse što je najveća stvar! I nisu ti što su udomili pse bogatiji od ovih koji nisu.AIDA ESKIĆ diplomirana psihologinja vrši predavanja djeci.

SCENA 24: TRAG, EDUKACIJA, MOZE BITI I UVODNA SCENA, KAO POČETAK DOLLY BELL (samim time se pokazuje svrha filma)

POGLAVLJE 24

Svi koji dođu u azil na planinu Zvijezda gdje je prelijepo, gdje je netaknuta priroda, gdje mogu piti vodu s izvora, gdje će vidjeti pse s dovoljno mjesta za život, moći će pogledati u jednoj sobici koja će biti bioskop KINOFIL(znači onaj koji voli pse, a i prikuplja ih, a vezano je i za kino), te tako saznati o dokumentu jednog tužnog odnosa naspram, u ovom slučaju, pasa. Uz sve to otkrit će se za potrebe filma stvoren kip koji će predstavljati Željka, psa u kolicima koji s osmjehom trči. Koji je živ i nasmijan unatoč svemu. Mali kipići Željka će biti dodjeljivani svake godine autorima filmova koji govore i promoviraju život i kritički s građanskom odgovornošću pričaju i govore o stanju.


VELIKO HVALA:

Hvala: Daliborka Čolić, Velimir Ivanišević, Silva Beran, Jan Beran, Srđan Vuletić, Pjer Žalica, Zijad Mehić, Branko Šimunac, Antonija Knežević, Dušan Knežević, Dženan Medanović, Sanja Braculli, Sagita Mirjam Sunara, Nora Braculli, Mirza Hodžić, Tolj Tomislav, Sanja Braculli, Davor i Jasmina Čolić, Bojan Hadžihalilović…

 

 

-   ČLANCI IZ NOVINA

-   VELJINA JAVLJANJA NA TELEFONE (ZVONJAVA)

-   POZIVI LJUDI S POGLEDOM IZA ZAVJESE

-   POZIVI VETERINARIMA VEZANO ZA BUTMIR

-   INTERWIEVi

-   ARHIVSKE FOTOGRAFIJE

-   INTERVENCIJA U BOJI

-   SNIMCI IZ PSEĆE PERSPEKTIVE

-   MUZIKA MOBY I VELJA

-   SEKVENCA LJUDI S UDOMLJENIM PSIMA (Malka, Una – prilog za DJECU KUKURUZA I spaljivanje malog psa) DODATI UBACITI SEKVENCU S LJUDIMA (STO VISE NJIH NA JEDNOM MJESTU) S UDOMLJENIM PSIMA!

-   CITATI…

- ZERINA JASIROVIC


Make a Free Website with Yola.